Malo slikovito srednjevjekovno naselje akropolskog tipa u Istri, na južnom dijelu istočne Istre, 218 stanovnika, smješteno iznad doline rijeke Raše, na cesti Pula – Labin – Rijeka, 27 km od Pule i 18 km od istarskog ipsilona.
Središte je Općine Barban, koja ima izlaz na more u Raškome zaljevu, zauzima površinu od 100 km2 i ima 2715 stanovnika. Osim Barbana, u prekrasnom zelenilu Barbanštine, smještena su još 73 sela i zaseoka.
Toponim Barban antičkog je postanja, on je predijalni toponim, a svoje ime dobija od rimske obitelji Parpanus. No do danas nisu pronađeni arheološki dokazi o postojanju antičkog naselja.
Prvi pisani povijesni podaci koji spominju Barban iz godine su 734. U dokumentu kojim papa Grgur III naređuje Kalistu, akvilejskom patrijarhu da vrati Antonu, gradeškom patrijarhu otoke Centenaria i Morsiano, spominje se samostan Sv. Marije iz Barbana. (Pietro Kandler, CDI, I, 38, str. 83.)
Važan povijesni dokument je i onaj od 10. veljače 1199. godine u kojemu se spominje sukob pulske komune i Barbana. U njemu se navodi kako je barbanski župan Pribislav u prisutnosti grofa Hengelparta postigao nagodbu s puljskim podestatom Rugerijem te mu prisegao da će pulskoj komuni davati četvrtinu i travarinu, proganjati zločince i podvrgavati se pulskome sudu. (Bernardo Benussi, Povijest Pule : u svjetlu municipalnih ustanova do 1918. godine, Zavičajna naklada “Žakan Juri”, Pula, 2002.)
Tijekom srednjeg vijeka Barban je bio feud akvilejske patrijaršije kojim su upravljali gorički grofovi. Nakon smrti posljednjeg goričko-pazinskog grofa Alberta IV. Barban prelazi u habsburške ruke.
1516. godine Barban se predao Veneciji. Mlečani su Barbanštinu dali na dražbu te su ugovorom od 23. prosinca 1535. Barban i Rakalj prodani poznatoj mletačkoj obitelji Loredan za 14.760 dukata.
Uskoci su ga opustošili 1610. i 1612. Živa glagoljaška tradicija (grafiti, natpisi, liturgija, ustanova župana, Istarski razvod) pokazuje izrazito hrvatsko etničko obilježje, premda se potkraj mletačke vladavine pojavljuju asimilacijski procesi pod utjecajem talijanskog jezika i kulture.
Godine 1805. u ratu s Francuzima Austrija je izgubila bivši mletački dio Istre koji se pripojio Napoleonovoj Kraljevini Italiji. Nakon poraza Francuza 1815. godine, odlukom Bečkoga kongresa, Istra je dodijeljena Austriji, pod čijom vladavinom ostaje do kraja 1. svjetskoga rata, 1918. godine.
Barban ima jako puno spomenika prošlosti i niz zanimljivosti: 4 crkve (župnu crkvu Sv. Nikole – sagrađena 1701. god. u baroknom stilu, umjesto stare, manje crkve romaničkoga stila, crkvu Sv. Jakova apostola, crkvu Sv. Antuna pustinjaka, crkvu Majke Božje od Oranice); ostatke gradskih zidina: ulazna Velika vrata (zapadna, izgrađena 1718.god.), zatim Mala vrata (istočna, izgrađena 1720.god.) sa prekrasnim segmentom obrambenih zidina (izgrađene 1555. god.); gradsku kulu s naglašeno širokim zidovima, što potvrđuje da je Barban u srednjem vijeku bio dobro utvrđen gradić; glagoljske zapise u crkvi Sv. Antuna pustinjaka i glagoljske grafite u crkvi Sv. Jakova; stari antički rimski natpis iz 1. stoljeća nove ere; gradsku ložu (toranj sa satom je uništen 1944.god.) kao sastavni dio starog prekrasnog trga i palaču Loredan (izgrađena 1606.god.); freske iz 15. stoljeća u crkvi Sv. Jakova apostola (rad fresko-majstora Ivana iz Kastva); kamenu krstionicu; gotičku kustodiju iz 15. stoljeća (djelo majstora Dominika iz Kopra) i drveni kip Sv. Nikole u župnoj crkvi; slike na oltarima župne crkve Sv. Nikole su izradili učenici Palme Mlađeg (1544.-1628.g.), učenika Ticijanova; freske na unutarnjim zidovima i šiljastom svodu iz početka 15. stoljeća u crkvi Sv. Antuna pustinjaka i dr.
Dobro očuvana arhitektonska zdanja iz razdoblja baroka i gotike, freske i glagoljski zapisi, crkve, palače i gradske zidine te viteška igra Trka na prstenac, čine Barban izuzetno atraktivnim izletištem i destinacijom svih zaljubljenika u kulturno-povijesnu baštinu.
U središtu naselja nalazio se kaštel. Sastojao se od desetak zgrada, a sve su one, zajedno sa skladištem i crkvom bile okružene zidom. U sklopu zida dignute su i kule. Izvan kaštela nalazila se gradska loža.
Godine 1701. na mjestu starije crkve napravljena je znatno veća crkva Sv. Nikole. Na mjestu današnje krstionice nekada bila kula od kaštela, a druga je kula bila na mjestu sakristije.
Zidovi kaštela (to je lijevo krilo zgrade uz crkvu) bili su u 14.st. porušeni, ali ih je obnovio kapetan Capello 1606. godine.
Barban je prepun glagoljaških grafita. U Sv. Antunu zapisano je 1508. godine kako je Venecija zauzela cijelu Istru «Zauzeše gospoda Bnetci vsu Istru». Sukob između Venecije i Austrije tih godina spominju i grafiti u Raklju i Humu.
U Barbanu je i zapis iz 1587. «Žito beše pomrlo», a grafit u Sv. Jakovu spominje kako je zavladala teška oskudica žita i ulja. Sveti Antun krije zapis o velikom krvoproliću u Barbanu i zapis kojeg je 1491. ostavio Baldasar Polderštan, pa pop Vid sin Pavlov iz Like (1453.).
Nepismeni su umjesto glagoljaških slova u freske znali uparati slike, pa je u Sv. Antunu crtež Barbana u vrijeme neke svečanosti koji datira iz 15. ili 16. st. Među zidnim crtežima možemo naći i prijašnji izgled župne crkve, a jedan crtež prikazuje i bradatog popa glagoljaša.
U 15.st. se ovdje u Sv. Antunu u više navrata potpisao Bratonja, barbanski seljak, jedan od rijetkih tadašnjih stanovnika Istre koji je znao glagoljicu, a nije bio pop. Jedan je potpis napisan 15. svibnja 1491. (Baldasar Polderštan, tadašnji vicekapetan iz Pazina – više o njemu pogledati u komentaru Jerolima od 13. kolovoza).
U Barbanu je i crkvica Svetog Jakova podignuta u 14.st. Ima freske iz 15.st., ai ovdje su u freske uparani mnogobrojni glagoljaški grafiti.
Najpoznatiji je onaj «Ako srce ne moli, zalud jezik flafoli» (značenje: ako vjera nije iz srca, zalud ponavljamo molitve). Grafit je napisao Ivan, koji je nakon prvog grafita sam dopisao: «To pisa Ivan, Žilin sin, kada biše sit smokav suhih».
Barbanske drvene skulpture izrađene su vještim rukama kipara iz Ernestinova i Viškova. Nakon što su 2009. godine izradili kipove Barbanke i Barbanca u tradicionalnoj odjeći-barbanskoj nošnji, došlo je do ideje da se u Barbanu pokrene kiparska kolonija u drvu.
Tako je u tjednu uoči 37. Trke na prstenac, od 13. do 17. kolovoza 2012. godine održana 1. Kiparska kolonija u drvu „COK“. Mato Tijardović, osnivač prve i najpoznatije kolonije kipara naivaca u Ernestinovu, tada je izradio skulpturu barbanskog konjanika, kipar Ivica Tolić skulpturu Barbanska komunalna straža prema slici Augusta Selba iz 1842. godine, a Rajko Srok skulpturu Barbanski kosac.
Tih su dana nastale i skulptura Petar Stanković, koju je izradio Saša Sermek, a nalazi se ispred župne crkve sv. Nikole, i skulptura Barbanski kopljonoša Vedrana Jakšića.
U ovogodišnjoj 2. Kiparskoj koloniji u drvu „COK“ nastale su također vrijedne i lijepe skulpture, postavljene kraj OŠ Jure Filipovića Barban: Barbanski konjanik sa štitom, djelo Rajka Sroka, Motivi ruralnog života, djelo Mate Tijardovića, i Motivi Trke na prstenac, djelo Ivice Tolića.
Petar Stanković (Pietro Stancovich) rodio se u Barbanu 24. veljače 1771. godine. U Barbanu se nalazi klasicistička kuća P. M. Stancovicha iz 1838.
P. Stanković bio je svećenik, ali se bavio raznim područjima; arheologijom, jezikoslovljem, bilježio je narodne običaje, bavio se izumima, zoologijom, botanikom i dr. Dva njegova izuma za preradu maslina priskrbila su mu i međunarodni ugled kao izumitelja.
Objavio je 23 knjige s oko 3.000 stranica, a izgubljena su neka od njegovih neobjavljenih djela. Svoju je knjižnicu s više tisuća djela ostavio Rovinju i ona se čuva u Zavičajnom muzeju Rovinja pod nazivom „Stancoviciana“. U Puli se pak nalazi niz njegovih rukopisa.
U Stancoviciani se nalazi niz rukopisa, prijevoda, bilježaka s predavanja filozofije na udinskom sjemeništu 1792. g., svezak o fizici s četrdesetak raznih tehničkih naprava, knjige koje je sam napisao s različitom tematikom.
Tu je i niz knjiga o Istri različitih autora iz kojih je crpio svoja znanja o Istri, ali koje je koristio za pisanje svoje knjige „Biografia degli uomini distinti dell’ Istria“ („Životopisi znamenitih ljudi iz Istre“).
Stancoviciana sadrži i nekoliko knjiga na hrvatskom, niz djela klasičnih rimskih i kršćanskih pisaca, stare zemljovide, i tiskarske raritete: aldine – knjige koje je tiskao Aldo Manuzio (1449-1515); plantine – knjige koje je tiskao Christoph Plantin (1520-1589); elzevieri (knjige koje je tiskala obitelj Elzevier u Nizozemskoj u 17.st.); knjige tiskane u Veneciji početkom 16.st. u tiskari obitelji Giunta; knjige tiskane u Francuskoj u drugoj polovici 18.st. u tiskari obitelji Didot.
Pietro Stancovich tvrdio je između ostalog da je Sv. Jerolim iz Istre, što danas misli niz stručnjaka. Dopisivao se s brojnim intelektualcima talijanskog i hrvatskog kruga izvan Istre.
Umro je u Barbanu 1852. godine.
Izvori: Istarska enciklopedija, Stancoviciana – Zavičajni muzej Rovinj
Replika naušnice izrađene kao autohtoni suvenir po originalu barbanske naušnice koja datira iz 11. stoljeća.
“Barbanski rančin” je naušnica nađena na Gradini kod Barbana, a pripadala je nošnji starohrvatskog seljačkog stanovništva na području Barbanštine u vrijeme kada Istra pripada Rimskom Carstvu.
Barbanska naušnica zaštićena je upisom u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, a njeni se primjerci čuvaju u Arheološkom muzeju Istre u Puli.
